Sa 16 objavljenih naučnih radova, bavi se nabavkom jaja i brašna

Sa 16 objavljenih naučnih radova, bavi se nabavkom jaja i brašna

Sa 16 objavljenih naučnih radova, bavi se nabavkom jaja i brašna

Na razgovorima za posao, kaže, uvijek ista priča. Prvo je pitaju šta traži tu sa takvim CV-jem. Onda kažu sve je to super, divno, krasno ali... mi sad nemamo mjesta, nije do nas...

Dvadesetosmogodišnja Danijela Ćetković završila je biologiju na Prirodno-matematičkom fakultetu u Banjoj Luci. Iza sebe, kao koautor, ima 16 objavljenih naučnih radova koji su uglavnom predstavljeni na međunarodnim naučnim konferencijama. I Danijela kao i većina mladih, obrazovanih ljudi u našoj zemlji, koji iza sebe nemaju jake političke i familijarne veze, ne radi u svojoj struci.

Pa iako je većina njenih vršnjaka već odavno otišla odavde ili na tome svojski radi, Danijela bi najradije ostala u BiH. “Ja sam možda jedna od rijetkih, koje ne bi mrdala iz ove države. Jedostavno, ja sam se rodila i odrasla u Banjaluci. Završila sam ovdje i osnovnu i srednju školu, a i fakultet. Porodica mi je tu, prijatelji su mi tu, kud da idem? Kao da tamo negdje samo čekaju na mene i slične meni raširenih ruku. Ali, kako stvari stoje, moraću da prelomim, pokupim svoje stvari i zaputim se negdje će me malo više cijeniti. Ovdje postaje sve teža situacija koju ja na žalost, više nemam snage, ni volje da trpim“, ističe Danijela u razgovoru za naš portal.

Konkursi samo za odabrane

Na razgovorima za posao, kaže, uvijek ista priča. Prvo je pitaju šta traži tu sa takvim CV-jem. Onda kažu sve je to super, divno, krasno ali... mi sad nemamo mjesta, nije do nas i slične priče. Tačno je, kaže, i da nema puno konkursa za diplomirane biologije u RS, dok je u FBiH situacija dosta bolja, ali su slabe povratne informacije.

Nakon svakog neuspjelog pronalaska posla osjeća se jako razočarano, jer se uvijek ponavlja ista priča, svi se oduševe, ali slijedi ta slavna rječica ali...

„Jasno je da se danas ljudi zaposljavaju po preporukama raznih vrsta, od rodbinskih preko stranačkih veza. I ja nemam nista protiv toga, svugdje je to tako. Ali nemoj da ponižavaš nekoga ko želi raditi jer to tako mora. Čitav sistem nam je takav, niko nikome ne želi da se zamjeri i svi se ograđuju. U našem društvu se cijeni finansijski aspek neke ličnosti i njegova poznanstva, sve ostalo je manje bitno. Znanje se ne cijeni ni najmanje. Zaključak priče je da ne trebaš da radiš i da se trudiš već da nađeš ili dobru vezu ili dobrog sponzora koji će te pogurati u životu. I tako većina mladih danas sjedi... i čeka... ne bi li ih neko negdje proporučio... To je do današnjeg poremećenog sistema vrijednosti, tako da nisu mladi krivi. Kriv je sistem. A mali broj ovih koji guraju svoje, bez obzira na sve, i pokušavaju nešto da promijene u poremećenom sistemu vrijednosti ispadaju smiješni, budale, luđaci i popuno neshvaćeni“, naglašava Danijela.

Ona trenutno radi u jednoj banjalučkoj firmi koja je bavi pekarskom i poslastičarskom proizvodnjom. Bila je referent nabavke, sada je rukovodilac. Bavi se nabavkama, od jaja i brašna do peći za hljeb i pločica za maloprodajne objekte. Sve u svemu daleko od onoga za šta se školovala i usavršavala sve ove godine.

Ljubav prema nauci

I pored toga što, posao u struci, možda i nikada neće dobiti u BiH, ističe da joj nije žao što je dobar dio svoga života posvetila nauci, jer joj to niko ne može oduzeti. Sve je kaže počelo još tokom osnovnih studija, tokom sarađuje sa dvojicom profesora sa banjalučkog PMF-a, koji su bili njeni mentori za diplomski rad. Krenulo je prvo sa prevodima njihovih radova na engleski jezik, da bi je postepeno uključivali i u laboratorijski rad i pisanje samih radova. Radeći sa njima, tokom školovanja ali i nakon završetka fakulteta stekla je ogromno iskustvo u oblasti koju radi, naučila kako treba pravilno raditi, kako „naučno“ razmišljati i kako se i prema čemu tokom rada usmjeriti.

„Ovi radovi za mene predstavljaju napor, trud jednog pojedinca da pokaže da se voljom i željama za napretkom može nešto uraditi, stvoriti. Oni ostaju iza mene, i za 10, 50 godina, i znak su da sam nešto radila, na bilo koji, pa i mali način doprinjela nauci, planeti, čovječanstvu, kako god to neko gledao. Nisam našla lijek za rak, činjenica je, ali nikad se ne zna šta može da se desi. Smatram da je poenta života svakog čovjeka na planeti da na neki način doprinese nečemu, jer ako ćemo samo trošiti kiseonik i prirodne resurse a ne dati toj istoj planeti, tim istim ljudima sa kojima živimo ništa za uzvrat, pa čemu onda sve? Nisu to neki veliki i značajni radovi koji će okrenut svijet nauke naglavačke, ali od toga se počinje. Korak po korak stići će se, nadam se, do nečega što će biti značajno na nekom višem nivou, a nakon toga ko zna gdje će nam biti kraj“, ističe mlada naučnica koja se inače bavi temama ekofiziologije životinja i ekotoksikologije. Malo preciznije ekofizologija proučava adaptaciju organizama na faktore životne sredine a ekotoksikolgija se, malo detaljnije, bavi uticajem toksičnih supstanci koje možemo naći u okolini na živi svijet. Iz tih dijelova najviše radi hematologiju tačnije kako okolina utiče na hematološki status organizma, koji na najbolji način, posredno, pokazuje kakvo je stanje sredine u kojoj živimo.

Kaže da zbog nepostojanja adekvatnih uslova, kako bi se provela neophodna istraživanja za ove naučne radove, nije sve išlo glatko. Jer ipak, prirodne nauke zahtijevaju laboratorijska ili terenska istraživanja, ili oboje, a bez odgovarajuće opeme i referentne laboratorije to je, je jako teško.

Mladi odlaze i odlaziće ih sve više

„BiH je država koja ne cijeni nauku, što je valja i razumljivo nakon svih dešavanja od prije 20-ak godina. Ljudi se bore za sopstveni opstanak, ko brine o ribama i zagađivanju vode. I to je u redu, jer nam je čitav sistem takav gdje ja ispadam ludi naučnik. E sada, da li sistem može da se promijeni, to je već teško pitanje. I da može, proces promjene je dugotrajan i pitanje je do čega bi to sve na kraju dovelo“, naglašava Danijela.

Ipak dodaje da od nauke ne misli odustati. Uskoro planira konkurisati i za neku od ponuđenih stipendija za doktorske studije i da na taj način ispuniti neke svoje želje kada je naučni rad u pitanju. „Da naglasim da ne patim od titula, i sve te skraćenice mr., dr i slično meni u životu ništa ne predstavljaju. Jednostavno, da bi radio neki rad koji možeš negdje da objaviš, nekome da pokažeš, moraš iza sebe da imaš referentnu laboratoriju. S obzirom da nemam finansijskih sredstava da sama sebi sve to platim, doktorske studije su mi idealan način da imam pristup laboratorijama i pomoć određenih ljudi koji nešto znače u ovoj oblasti“, kaže naša sagovornica.

Priznaje da sve sve češće gleda i slobodna radna mjesta na evropskom tržištu rada, ali da još uvijek nije poduzela ništa konkretno po pitanju odlaska u inostranstvo. Konkurisala je za neke stručne prakse preko AIESEC-a, što će uskoro opet pokušati, da se bar na jedno vrijeme, kaže, makne odavde, čisto da sebi proširi vidike. Na kraju našeg razgovora pitali smo Danijelu šta smatra da država može i mora uraditi za mlade obrazovane ljude, kako bi se oni odlučili ostati ovdje. Rekla nam je da bi se mladim ljudima prije svega treba dati prilika da se pokažu, a ovdje je to nemoguće. Prosto, tržište rada nije dovoljno veliko za sve one kadrove koji se obrazuju danas. Dodaje i da bi rješenje problema bilo realno sagledavanje situacije, znanja i sposobnosti pojedinaca. Pošto to nije tako, mladi odlaze i odlaziće sve više. To je vjeruje jedini pametan izbor. “Bolje i to nego boriti se godinama sa vjetrenjačama kao što ja to radim….nema svrhe…”, zaključila je na kraju razgovora za Buku Danijela Ćetković.

Tagovi: mladi, konkurs, nauka
Srijeda, 27.04.2016. / http://www.6yka.com/
Portali:
boljiposao.com
Pomozite poboljšati BoljiPosao.com Pošaljite nam svoje komentare